Od svojih početaka, razvoj videoigara bio je ograničen dvjema ključnim točkama: mogućnostima dostupnog hardvera u danom trenutku i sposobnošću programera da prepoznaju njegova ograničenja te da ga iskoriste na najbolji mogući način. To je omogućilo pojavu nevjerojatnih igara u vrijeme kada se smatralo da su tehnički neizvedive te je olakšalo neprekidnu evoluciju koja je dovela do široke dostupnosti fotorealizma.
U tom su smislu ključnu ulogu imale i igrače konzole. Znam da većina nas daje prednost igri na računalu, ali igrače konzole postale su važni pokretači industrije, do te mjere da su monopolizirale proizvodne cikluse. Prošle su godine u kojima su se proizvodile igre isključivo za računala, a koje su u potpunosti iskorištavale mogućnosti hardvera te platforme. Danas se svi napori usmjeravaju prema najpopularnijim konzolama u svakoj generaciji, što ima vrlo jasne posljedice.
Konzole su imale vrlo pozitivan utjecan na svijet videoigara, ali, u isto vrijeme, i negativan. Životni ciklusi znatno su se produžili što je, zajedno s proizvodnjom koncentriranom isključivo na njih, dovelo do nepotpunog iskorištavanja mogućnosti hardvera najnovije generacije računala i usporavanja evolucije videoigara općenito.