ProZ.com translation contests »
Bon voyage: "Stories about travel" » English to Serbo-Croat » Entry #28018


Source text in English

Translation #28018

The moment when, 50 years ago, Neil Armstrong planted his foot on the surface of the Moon inspired awe, pride and wonder around the world. This newspaper argued that “man, from this day on, can go wheresoever in the universe his mind wills and his ingenuity contrives…to the planets, sooner rather than later, man is now certain to go.” But no. The Moon landing was an aberration, a goal achieved not as an end in itself but as a means of signalling America’s extraordinary capabilities. That point, once made, required no remaking. Only 571 people have been into orbit; and since 1972 no one has ventured much farther into space than Des Moines is from Chicago.

The next 50 years will look very different. Falling costs, new technologies, Chinese and Indian ambitions, and a new generation of entrepreneurs promise a bold era of space development. It will almost certainly involve tourism for the rich and better communications networks for all; in the long run it might involve mineral exploitation and even mass transportation. Space will become ever more like an extension of Earth—an arena for firms and private individuals, not just governments. But for this promise to be fulfilled the world needs to create a system of laws to govern the heavens—both in peacetime and, should it come to that, in war.

The development of space thus far has been focused on facilitating activity down below—mainly satellite communications for broadcasting and navigation. Now two things are changing. First, geopolitics is stoking a new push to send humans beyond the shallows of low-Earth orbit. China plans to land people on the Moon by 2035. President Donald Trump’s administration wants Americans to be back there by 2024. Falling costs make this showing off more affordable than before. Apollo cost hundreds of billions of dollars (in today’s money). Now tens of billions are the ticket price.

[ … ]

It is a mistake to promote space as a romanticised Wild West, an anarchic frontier where humanity can throw off its fetters and rediscover its destiny. For space to fulfil its promise governance is required. At a time when the world cannot agree on rules for the terrestrial trade of steel bars and soybeans that may seem like a big ask. But without it the potential of all that lies beyond Earth will at best wait another 50 years to be fulfilled. At worst space could add to Earth’s problems.
Trenutak kada je, pre 50 godina, Nil Armstrong kročio na površinu Meseca, ulio je strahopoštovanje ljudima širom sveta i kod njih izazvao osećanja ponosa i zaprepašćenja. Ovaj časopis je tvrdio da „počevši od danas, čovek može da se otisne u svemir do destinacija koje god njegov um poželi a njegova domišljatost osmisli... sada je već vrlo izvesno da će čovek uskoro krenuti ka drugim planetama“. Ali, nije se tako i desilo. Sletanje na Mesec je bilo skretanje s puta, cilj koji nije postignut zbog samog sebe, već kao sredstvo koje je trebalo da ukaže na izuzetne sposobnosti Amerike. Jednom kada je poslata ova poruka, nije bilo potrebe da se ponavlja. Do sada, u orbiti je bila samo 571 osoba; a od 1972. godine niko se nije usudio da se otisne mnogo dalje u svemir nego što je De Mojn, glavni grad američke savezne države Ajove, udaljen od Čikaga (oko 450 km).

Sledećih 50 godina će izgledati potpuno drugačije. Smanjenje troškova, nove tehnologije, ambicije Kine i Indije, i obećanje nove generacije preduzetnika da nastupa smela era razvoja u svemiru. On će skoro sigurno uključivati turizam za bogataše i bolje komunikacione mreže za sve; dugoročno bi mogao da uključuje eksploataciju minerala, pa čak i masovni prevoz. Svemir će sve više postajati neka vrsta proširenja Zemlje - arena za firme i pojedince, a ne samo za vlade. Ali, da bi se ovo obećanje ispunilo, svet mora da stvori sistem zakonodavstva koji će upravljati nebom - i u mirnodopsko vreme, i ako do toga dođe, i u ratu.

Dosadašnji razvoj svemira usredsređen je na unapređivanje aktivnosti na površini planete - uglavnom satelitskih komunikacija za emitovanje i navigaciju. Trenutno dolazi do promene okolnosti u dve oblasti. Prvo, geopolitička situacija vrši novi pritisak da se ljudi pošalju izvan plićaka niske orbite Zemlje. Kina planira da naseli ljude na Mesecu do 2035. godine. Administracija predsednika Donalda Trampa želi da se Amerikanci tamo vrate do 2024. godine. Smanjenje troškova čini ovo razmetanje pristupačnijim nego pre. „Apolon“ je koštao na stotine milijardi dolara (u današnjem novcu). Sada samo jedna karta košta na desetine milijardi.

[...]

Pogrešno je reklamirati svemir kao romantični Divlji zapad, neobuzdanu granicu gde čovečanstvo može da odbaci okove i ponovo otkrije svoju sudbinu. Da bi svemir ispunio svoje obećanje, potreban je sistem upravljanja. U vreme kada svet ne može da se složi oko propisa zemaljske trgovine čeličnim šipkama i sojom to se možda čini kao veliki zahtev. Ali, bez toga, potencijal svega što leži izvan Zemlje će, u najboljem slučaju, čekati još 50 godina da se ostvari. U najgorem slučaju, svemir bi mogao da uveća probleme na samoj Zemlji.


Discuss this entry