The moment when, 50 years ago, Neil Armstrong planted his foot on the surface of the Moon inspired awe, pride and wonder around the world. This newspaper argued that “man, from this day on, can go wheresoever in the universe his mind wills and his ingenuity contrives…to the planets, sooner rather than later, man is now certain to go.” But no. The Moon landing was an aberration, a goal achieved not as an end in itself but as a means of signalling America’s extraordinary capabilities. That point, once made, required no remaking. Only 571 people have been into orbit; and since 1972 no one has ventured much farther into space than Des Moines is from Chicago.
The next 50 years will look very different. Falling costs, new technologies, Chinese and Indian ambitions, and a new generation of entrepreneurs promise a bold era of space development. It will almost certainly involve tourism for the rich and better communications networks for all; in the long run it might involve mineral exploitation and even mass transportation. Space will become ever more like an extension of Earth—an arena for firms and private individuals, not just governments. But for this promise to be fulfilled the world needs to create a system of laws to govern the heavens—both in peacetime and, should it come to that, in war.
The development of space thus far has been focused on facilitating activity down below—mainly satellite communications for broadcasting and navigation. Now two things are changing. First, geopolitics is stoking a new push to send humans beyond the shallows of low-Earth orbit. China plans to land people on the Moon by 2035. President Donald Trump’s administration wants Americans to be back there by 2024. Falling costs make this showing off more affordable than before. Apollo cost hundreds of billions of dollars (in today’s money). Now tens of billions are the ticket price.
[ … ]
It is a mistake to promote space as a romanticised Wild West, an anarchic frontier where humanity can throw off its fetters and rediscover its destiny. For space to fulfil its promise governance is required. At a time when the world cannot agree on rules for the terrestrial trade of steel bars and soybeans that may seem like a big ask. But without it the potential of all that lies beyond Earth will at best wait another 50 years to be fulfilled. At worst space could add to Earth’s problems. | Taj momenat, kada je pre 50 godina Nil Armstrong ostavio svoj otisak na površinu Mjeseca,inspirisao je zadivljenost, ponos i čudjenje širom svijeta. Jedne novine su tvrdile da "od ovog dana , čovjek , može da putuje bilo gdje u svemiru gdje mu um poželi, i gdje mu njegova ingenioznost to omogući da izvede...ka planetama, prije nego kasnije , čovjek će sad zasigurno poći". Ali ne. Sletanje na Mjesec je bilo nenormalnost,odstupanje, zadatak ispunjen ne kao cilj sam za sebe,već kao način pokazivanja nevjerovatnih sposobnosti Amerike. Ta poenta,jednom kad je donešena, nije zahtijevala pojašnjenje. Samo je 571 osoba dosad bila u orbitu; a od 1972. niko se nije odvažio da ide dalje u svemir od Des Moina iz Čikaga. Sledećih 50 godina će izgledati jako drugačije. Sve niži troškovi,nove tehnologije, Kineske i Indijske ambicije, i nova generacija preduzetnika obećavaju odvažno doba svemirskog razvoja. Zasigurno će uključivati turizam za bogate i bolje komunikacione mreže za sve; na duže staze može uključivati eksploataciju minerala i čak masovni transport. Svemir će postati sve više kao produžetak Zemlje- arena za firme i privatne pojedince, ne samo za vlade. Ali da bi se to ostvarilo svijet mora donijeti sistem zakona kojima će upravljati nebesima-kako u doba mira,tako i ,ukoliko dodje do toga,u ratu. Razvoj svemira se dosad fokusirao na olakšavanje aktivnosti ispod-uglavnom na satelitsku komunikaciju za radiodifuziju i navigaciju. sad se dvije stvari mijenjaju. Prvo,geopolitika potpiruje novi napor da se ljudi pošalju izvan plićaka niže Zemljine orbite. Kina planira da pošalje ljude na Mjesec do 2035. Administracija predsjednika Donalda Trampa želi da se Amerikanci vrate tamo do 2024. Sve niži troškovi čine ovo razmetanje pristupačnijim nego što je ranije bilo. Apolo program je koštao stotine biliona dolara (u današnjoj vrijednosti). Sad su desetine biliona cijena karte. [ … ] Greška je promovisati svemir kao romantizovani Divlji Zapad, anarhističnu granicu gdje čovječanstvo može zbaciti svoje stege i ponovo otkriti svoju sudbinu. Da bi svemir ispunio svoje obećanje potrebno je upravljanje. U vremenu kad se svijet ne može dogovoriti o pravilima zemaljske trgovine čeličnim polugama i sojom to može djelovati kao veliki zadatak. Ali bez upravljanja potencijal svega što leži izvan Zemlje će u najboljem slučaju čekati još 50 godina da bi se ostvario. U najgorem slučaju svemir bi mogao dodati još problema onima koje Zemlja već ima. |