Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite da večerate u nekoj evropskoj prestonici u kojoj ne znate lokalni jezik. Konobar slabo govori engleski jezik, a vi na bilo koji način uspete da na meniju naručite nešto što prepoznate, pojedete to i platite. Umesto toga, zamislite da nakon planinarenja koje je krenulo po zlu, izgladneli nabasate na amazonsko selo. Ljudi tamo nemaju predstavu o tome šta da pomisle o vama. Oponašate zvukove žvakanja, koje oni pogrešno tumače kao vaš primitivni jezik. Kad podignete ruke kako biste označili predaju, oni misle da započinjete napad. Komuniciranje bez zajedničkog konteksta je teško. Na primer, radioaktivna mesta moraju da ostanu neometana desetinama hiljada godina, pa ipak, s obzirom da engleski jezik od pre samo 1.000 godina sada nije razumljiv većini njegovih savremenih govornika, agencije su se mučile da stvore upozorenja koja prate nuklearni otpad. Odbori odgovorni za to smislili su sve, od visokih betonskih šiljaka, slike „Krik” Edvarda Munka, pa do biljaka koje su genetski modifikovane da postanu alarmantno plave. Nijedna od opcija ne garantuje otpornost na budućnost. Neki od istih ljudi koji su radili na ovim porukama o otpadu takođe su bili deo još većeg izazova: komuniciranje sa vanzemaljskim životom. Ovo je tema nove knjige „Vanzemaljski jezici”, Danijela Oberhausa , novinara časopisa Wired. Nije poznato ništa o tome kako bi vanzemaljci mogli da prime informacije. Par plaketa poslatih ranih 1970-ih godina putem dve svemirske letelice, Pionir 10 i 11, prikazuju naga ljudska bića i grubu mapu za pronalazak Zemlje, u suštini osnovne stvari, ali čak i to je sa pretpostavkom da vanzemaljci mogu da vide. Budući da takva letelica ima neverovatno male šanse da bude pronađena, veća je verovatnoća da će kontakt uspostaviti radio-emisije sa Zemlje koje putuju brzinom svetlosti. Međutim, baš kao što zemaljski radio mora da bude podešen na pravu frekvenciju, tako mora da bude i međuzvezdana vrsta. Kako bi se vanzemaljci dogodili sa ispravnom frekvencijom? Pionirova plaketa daje nagoveštaj u obliku osnovnog dijagrama atoma vodonika, čiji se magnetni polaritet prevrće u pravilnim intervalima, sa frekvencijom od 1.420MHz. Budući da je vodonik najrasprostranjeniji element u svemiru, postoji nada da bi ova skica mogla da deluje kao neka vrsta telefonskog broja. |