Imagine dining in a European capital where you do not know the local language. The waiter speaks little English, but by hook or by crook you manage to order something on the menu that you recognise, eat and pay for. Now picture instead that, after a hike goes wrong, you emerge, starving, in an Amazonian village. The people there have no idea what to make of you. You mime chewing sounds, which they mistake for your primitive tongue. When you raise your hands to signify surrender, they think you are launching an attack.
Communicating without a shared context is hard. For example, radioactive sites must be left undisturbed for tens of thousands of years; yet, given that the English of just 1,000 years ago is now unintelligible to most of its modern speakers, agencies have struggled to create warnings to accompany nuclear waste. Committees responsible for doing so have come up with everything from towering concrete spikes, to Edvard Munch’s “The Scream”, to plants genetically modified to turn an alarming blue. None is guaranteed to be future-proof.
Some of the same people who worked on these waste-site messages have also been part of an even bigger challenge: communicating with extraterrestrial life. This is the subject of “Extraterrestrial Languages”, a new book by Daniel Oberhaus, a journalist at Wired.
Nothing is known about how extraterrestrials might take in information. A pair of plaques sent in the early 1970s with Pioneer 10 and 11, two spacecraft, show nude human beings and a rough map to find Earth—rudimentary stuff, but even that assumes aliens can see. Since such craft have no more than an infinitesimal chance of being found, radio broadcasts from Earth, travelling at the speed of light, are more likely to make contact. But just as a terrestrial radio must be tuned to the right frequency, so must the interstellar kind. How would aliens happen upon the correct one? The Pioneer plaque gives a hint in the form of a basic diagram of a hydrogen atom, the magnetic polarity of which flips at regular intervals, with a frequency of 1,420MHz. Since hydrogen is the most abundant element in the universe, the hope is that this sketch might act as a sort of telephone number. | Zamislite kako jedete u restoranu u nekoj od Europskih prijestolnica, a ne znate lokalni jezik. Konobar priča nešto malo engleskog i na kraju, koristeći se rukama i nogama uspijete naručiti nešto što ste prepoznali na meniju, pojedete i platite. A sad zamislite da ste zalutali u džungli i na kraju izgladnjeli naletite na amazonsko selo. Domoroci nemaju pojma što da misle o vama. Ispuštate zvuke žvakanja za koje misle da je neki primitivni jezik. Kad podignete ruke u znak predaje, misle da ih želite napasti. Komuniciranje bez zajedničkog konteksta je teško. Na primjer, radioaktivne lokacije moraju ostati napuštene desecima tisuća godina; međutim, budući da je engleski jezik od prije samo 1000 godina nerazumljiv većini današnjih govornika, nuklearne agencije namučile su se da naprave upozorenja za nuklearni otpad. Za to zadužene komisije iznašle su sva moguća rješenja, od ogromnih betonskih šiljaka, slike "Vrisak" Edvarda Muncha, do biljaka genetski izmijenjenih da dramatično promijene boju u plavo. Ništa od toga neće zajamčeno djelovati u budućnosti. Neki od ljudi koji su radili na tim porukama za odlagališta otpada sudjelovali su još i u većem izazovu: komunikaciji s vanzemaljskim životom. To je tema knjige "Vanzemaljski jezici", autora Daniela Oberhausa, novinara revije Wired. Ne znamo ništa o tome kako vanzemaljci primaju informacije. Na dvije ploče poslane ranih 1970. u sondama Pioneer 10 i 11, prikazana su gola ljudska bića i gruba mapa na kojoj se nalazi Zemlja - osnovne stvari, ali čak i to temelji na pretpostavci da vanzemaljci vide. Mogućnost da netko pronađe takvu letjelicu je beskonačno mala - veća je vjerojatnost da ćemo kontakt uspostaviti putem radio-valova koji sa Zemlje putuju brzinom svjetlosti. Međutim, baš kao što radio prijamnici na Zemlji moraju biti podešeni na pravu frekvenciju, isto važi i za vanzemaljske prijamnike. Kako će vanzemaljci pronaći pravu frekvenciju? Ploča u sondi Pioneer nagovještava odgovor u obliku osnovnog dijagrama atoma vodika, čija se magnetna polarizacija okreće u redovnim intervalima, frekvencijom od 1.420 MHz. Budući da je vodik najrasprostranjeniji element u svemiru, nadamo se da će ta skica poslužiti kao broj telefona. |