The moment when, 50 years ago, Neil Armstrong planted his foot on the surface of the Moon inspired awe, pride and wonder around the world. This newspaper argued that “man, from this day on, can go wheresoever in the universe his mind wills and his ingenuity contrives…to the planets, sooner rather than later, man is now certain to go.” But no. The Moon landing was an aberration, a goal achieved not as an end in itself but as a means of signalling America’s extraordinary capabilities. That point, once made, required no remaking. Only 571 people have been into orbit; and since 1972 no one has ventured much farther into space than Des Moines is from Chicago.
The next 50 years will look very different. Falling costs, new technologies, Chinese and Indian ambitions, and a new generation of entrepreneurs promise a bold era of space development. It will almost certainly involve tourism for the rich and better communications networks for all; in the long run it might involve mineral exploitation and even mass transportation. Space will become ever more like an extension of Earth—an arena for firms and private individuals, not just governments. But for this promise to be fulfilled the world needs to create a system of laws to govern the heavens—both in peacetime and, should it come to that, in war.
The development of space thus far has been focused on facilitating activity down below—mainly satellite communications for broadcasting and navigation. Now two things are changing. First, geopolitics is stoking a new push to send humans beyond the shallows of low-Earth orbit. China plans to land people on the Moon by 2035. President Donald Trump’s administration wants Americans to be back there by 2024. Falling costs make this showing off more affordable than before. Apollo cost hundreds of billions of dollars (in today’s money). Now tens of billions are the ticket price.
[ … ]
It is a mistake to promote space as a romanticised Wild West, an anarchic frontier where humanity can throw off its fetters and rediscover its destiny. For space to fulfil its promise governance is required. At a time when the world cannot agree on rules for the terrestrial trade of steel bars and soybeans that may seem like a big ask. But without it the potential of all that lies beyond Earth will at best wait another 50 years to be fulfilled. At worst space could add to Earth’s problems. | Trenutak kada je Nil Armstrong pre 50 godina zakoračio na površinu Meseca izazvao je strahopoštovanje, ponos i divljenje širom sveta. U ovim novinama je obrazloženo da ''od ovog dana čovek može da ide po svetu gde god mu je volja i gde god mu padne na pamet...na planete, pre ili kasnije, čovek će sigurno ići''. Ali nije tako. Sletanje na Mesec je bilo odstupanje, cilj koji nije postignut radi samoga sebe, već je bio sredstvo pokazivanja izvanrednih sposobnosti Amerike. Onda kada je to učinjeno nije bilo potrebe da se ponovi. Samo 571 osoba je bila u orbiti; a od 1972. niko se nije usudio da ode dalje u svemir nego što je udaljenost između De Mojna i Čikaga. Narednih 50 godina će izgledati mnogo drugačije. Niži troškovi, nove tehnologije, ambicije Kine i Indije i nova generacija preduzetnika obećavaju neustrašivu eru svemirskog razvoja. To će gotovo sigurno značiti turizam za bogate i bolje mreže za komunikaciju za sve; na duže staze to može da znači eksploataciju minerala, a čak i masovan transport. Svemir će sve više postajati nastavak Zemlje - arena za firme i pojedince, ne samo za vlade. Ali da bi se ovo obećanje ispunilo, svet treba da napravi sistem zakona koji će upravljati nebesima - u vreme mira, kao i u slučaju da dođe do rata. Do sada se razvoj svemira fokusirao na to da olakša aktivnosti tamo dole - uglavnom komunikacijom preko satelita radi emitovanja i navigacije. Sada se menjaju dve stvari. Prva, geopolitika podstiče da se ljudi šalju van plitkih delova niske Zemljine orbite. Kina planira da do 2035. pošalje ljude na Mesec. Administracija predsednika Donalda Trampa želi da se do 2024. Amerikanci tamo vrate. Niži troškovi čine ovo hvalisanje pristupačnijim nego ranije. Apolo je koštao na stotine milijardi dolara (prema današnjoj računici). Cena karte sada doseže na desetine milijardi. [ … ] Greška je promovisati svemir kao idealizovan Divlji Zapad, anarhičnu granicu gde čovečanstvo može da odbaci svoje okove i ponovo otkrije svoju sudbinu. Da bi svemir ispunio svoju svrhu potrebno je rukovođenje. U vremenu, kada svet ne može da se složi o pravilima zemaljske trgovine čeličnih šipki i soje, to može delovati kao veliki zadatak. Ali bez toga potencijal svega onoga što je izvan Zemlje u najboljem slučaju će čekati još 50 godina da se ispuni. U najgorem slučaju, svemir će postati dodatni problem za Zemlju. |